недеља, 24. март 2013.

Jovan Jovanović Zmaj '' Pod prozorom ''

Nebo je tako vedro,
ponoć je tako tija,
al' moje srce nije -
želja mi želju vija.

Dok jedna burno leti
da mi te iz sna budi,
već druga tiho ljubi
premile tvoje grudi.

Sad nežna tvoja duša
miline divne sanja, -
a ima l' lepšeg sanka
od topla milovanja!

O, siđi, draga, siđi,
topla te ljubav čeka,
ponoć je tako tiha!
Trava je tako meka!

Da nas od sveta skrije,
bledi će mesec zaći, -
al' ja ću i u mraku
ustašca tvoja naći.

Jovan Jovanović Zmaj '' Pođem, klecnem, idem, zastajavam ''

Pođem, klecnem, idem, zastajavam,
Šetalicu satu zadržavam,
Jurim, bežim, ka' očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
" Ne, ne sme umreti! "

Vičem Bogu: Ona je još mlada!
Vičem pravdi: Ona se još nada!
Anđelima: Vi joj srca znate!
Vičem zemlji: Ona nije za te!
Ni otuda nema mi odjeka...
Vičem sebi: Zar joj nemaš leka?...
Idem, stanem, ka' očajnik kleti,
Opet zborim reči bez pameti:
" Ne sme nam umreti! "

Idem, stanem, pa mi klone glava
Nad kolevkom gde nam čedo spava.
Čedo s' budi, pa me gleda nemo;
Gledamo se, pa se zaplačemo;
Pa i njemu, ka' očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
" Ne sme nam umreti! "

субота, 23. март 2013.

Vladislav Petković Dis " Možda spava "

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
Da je čujem uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.

Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još znam.
Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide dođu oči, i ja vidim tad
I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće
U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad.

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Mozda živi i doći đe posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Vasko Popa '' Očiju tvojih da nije ''

Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo

Aleksa Šantić '' Što te nema ''

Kad na mlado poljsko cv'jeće
     Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
     " Što te nema, što te nema? "

Kad mi sanak pokoj dade
     I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
     " Što te nema, što te nema? "

Vedri istok kad zarudi
     U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
     " Što te nema, što te nema? "

I u času bujne sreće
     I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
     " Što te nema, što te nema "...

Laza Kostić '' Snove snivam ''

Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu zivim, u snu disem,
al’ ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napisem.

Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al’ su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem,
srcu moe laganome.

Al, nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.

Laza Kostić '' Santa Maria della Salute ''

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk1 svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan2 ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma';
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod3 živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak neću nikoga klet';
štogod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led;
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
— svu večnost za te, divni trenute! —
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni grešne zalute4,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast.
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon5 pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje — a ona svisnu.
Pomrči sunce, večita stud,
gasnuše zvevde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud. —
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nezežene,
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava
o mog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice6 u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
zvezdama ćemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Vojislav Ilić '' Zimsko jutro ''

Jutro je. Oštar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I sniski, trščani krov. U daljini gube se breze
I kruže vidokrug tavni.

U selu vlada mir. Još niko ustao nije,
A budan petao već, živosno lupnuvši krilom,
Pozdravlja zimski dan — i zvučnim remeti glasom
Taj mir u času milom.

Il' kadkad samo tek zviždanje jasno se čuje
I težak, promuko glas. To lovac prolazi selom,
I brze mameći pse, poguren u polje žuri,
Pokriven koprenom belom.

Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase —
A sveži, jutarnji dah, proleće doline mirne, —
I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom
U gole grančice dirne…

Jovan Dučić '' Pesma ženi ''

Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
moja reču šumu; moj korak i bludnja;
samo si lepota koliko si tajna;
i samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost; neka
tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva;
u velikom bolu ljubav svoju metu;
istina je samo što duša prosneva;
poljubac je susret najveći na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
ti beše misao moja očarana;
simbol svih taština porazan i leden,

a ti ne postojiš nit si postojala;
rođena u mojoj tišini i čami,
na suncu mog srca ti si samo sjala:
jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

петак, 22. март 2013.

Milan Rakic '' Iskrena pesma ''

O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,

Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

Vojislav Ilić " Sivo, sumorno nebo ''

Sivo, sumorno nebo... Sa starih ograda davno
Uveli ladolež već je sumorno spustio vreže,
A dole, skrhale vetrom, po zemlji grančice leže;
Sve mračna obori jesen, i sve je pusto i tavno,
Bez života je sve.

Izgleda kao da samrt umornu prirodu steže,
I ona tiho mre...

A po kaljavom drumu, pogružen u smernoj tugi,
Ubogi sprovod se kreće. Mršavo, maleno kljuse
Lagano taljige vuče, a vrat je pružilo dugi —
I kiša dosadno sipi, i sprovod prolazi tako,
Pobožno i polako.

Djura Jaksic '' Otadzbina ''

I ovaj  kamen zemlje Srbije,
Sto, pretec suncu, dere kroz oblak,
Sumornog cela mracnim borama
O covekovecnosti prica  dalekoj,
Pokazujuci nemom mimikom
Obraza svoga brazde duboke.

Vekova tamnih to su tragovi,
Te crne bore, mracne pecine;
A kamen ovaj, ko piramida
Sto se iz praha dize u nebo,
Kostiju krsnih to je gomila,
Sto su u borbi protiv dusmana
Dedovi tvoji voljno slagali,
Lepeci krlju srca rodjenog
Misicasvojih kosti slomljene,
Da unicima spreme busiju,
Oklen ce nekad smelo, preziruc,
Dusmana cekat cete grabljive.

I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema,
Nogom ces stupit, mozda poganom.
Drznes li dalje?... Cuces gromove
Kako tisinu zemlje slobodne
Sa grmljavinom strasnom kidaju;
Razumeces ih srcem strasljivim
Sta ti sa smelim glasom govore ,
Pa ces o stenje tvrdom kamenu
Brijane glave teme celavo
U zanosnome strahu lupati...
Al' jedan izraz, jednu misao,
Cuces u borbe strasnom lomnjavi:
,, Otadzbina je ovo Srbina! ''...


Laza Kostic '' Medju javom i med snom ''

Srce moje samohrano
ko te dozva u moj dom?
neumorna pljetisanko,
sto pljetivo pletes tanko
medju javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,
sta ti mislis s pljetivom?
ko pletilja ona stara,
dan sto plete, noc sto opara,
medju javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,
ubio te zivi grom!
sto se ne das meni zivu,
razabrati u pletivu
medju javom i med snom!